Promjenjiv uspjeh Juventusove generacije '96.

Posve je jasno kako veliki nogometaši ne moraju uvijek postati veliki treneri (slučaj Maradona?). Taj fenomen je nešto što ne bi trebalo iznenađivati, jer su vještine i sposobnosti potrebne za ostvarivanje vrhunske karijere na terenu različite od onih koje su potrebne za karijeru pored terena.

Kasno navečer u Rimu 22. svibnja 1995. godine sjajna momčad Juventusa je sa 4:2 pobijedila Ajax nakon izvođenja jedanaesteraca i osvojila svoj drugi naslov pobjednika Lige prvaka. Trinaest godina kasnije, Juventusova momčad predvođena Cirom Ferrrarom, jednim od predvodnika te generacije iz '96. godine, nije uspjela proći čak ni grupnu fazu istog natjecanja. Ajax se nije niti kvalificirao u Ligu prvaka.

Paulo Sousa, Antonio Conte, Didier Deschamps, Gianluca Vialli i Ciro Ferrara, igrači koji su tada sjajno igrali za Juventus, danas su posvećeni trenerskom poslu.


Paulo Sousa je u finalu '96. igrao 57 minuta. Prije nego što je njegova karijera prerano okončana zbog ozljeda, Portugalac je bio jedan od najupečatljivijih zadnjih veznih igrača na svijetu. Igrač sa vizijom Andree Pirla i čvrstinom Patricka Vieire.

Ubrzo nakon što je stekao trenersku licencu, Sousa je počeo raditi kao trener portugalske U-15 reprezentacije. Uskoro je uslijedio posao pomoćnika Carlosu Queirozu u seniorskoj reprezentaciji, ali pod prava svjetla javnosti došao je tek kao menadžer engleskog drugoligaša Queens Park Rangersa. Sousa je otpušten pet mjeseci kasnije jer je, navodno, otkrivao povjerljive informacije. Mnogi su smatrali kako bi svakako dobio otkaz, jer je QPR sa njim na klupi do tog trenutka ostvario samo sedam pobjeda i bio na desetom mjestu na ljestvici. Bivši igrač Juventusa trenutno je menadžer Swansea Citya, gdje je stigao u lipnju prošle godine. Paulo Sousa se tek treba dokazati kao jedan od kvalitetnijih trenera, ali sa 39 godina ima još dovoljno vremena.


Gianluca Vialli je čovjek o kojem se gotovo više nikada i ne čuje. Napadač koji je slavu stekao igrajući u Sampdoriji i Juventusu bio je kapetan Stare Dame u spomenutom rimskom finalu. Zapravo, njegova slika sa velikim trofejem iznad glave je jedna od prepoznatljivijih u toj sezoni Lige prvaka. Otišavši u Englesku, Vialli je postao igrač-trener u Chelseau, nakon što je Ruud Gullit dobio otkaz. Za trenera početnika startao je iznimno dobro. U prvoj sezoni je osvojio Kup Pobjednika Kupova i engleski Liga kup. Uslijedila je pobjeda protiv Reala u Europskom Superkupu, dok je Chelsea u njegovoj drugoj sezoni osvojio treće mjesto u Premier ligi, sa samo pet bodova manje od prvak Manchester Uniteda.

Vialli je Chelseau donio najbolji ligaški rezultat nakon 1970. godine. Sve te uspjehe Vialli je ostvario kao igrač-menadžer. Međutim, stvari su uskoro, u trećoj sezoni, krenule nizbrdo. Iako je osvojen FA kup, Chelsea nije napredovao u odnosu na prethodnu sezonu, pa je u Premier ligi osvojeno tek peto mjesto, dok su u Ligi prvaka ispali od Barcelone u četvrtfinalu, iako su u prvoj utakmici stvorili prednost od 3:1.

Talijan je nakon toga odveo londonsku momčad do pobjede protiv Manchester Uniteda u Charity Shieldu. Bio je to njegov peti trofej u malo manje od tri godine. U tom trenutku Vialli je bio najuspješniji menadžer Chelsea u povijesti tog kluba. Međutim, to se nije nastavilo, te je nakon samo jedne pobjede u prvih pet utakmica sezone Vialli dobio otkaz. Govorilo se kako je došao u sukob sa nekoliko iskusnih igrača, a i sam Vialli je priznao kako je izgubio povjerenje svoje momčadi nakon što ga je javno kritizirao Francuz Frank Leboeuf.

Kasnije je preuzeo menadžersku ulogu u drugolifašu Watfordu, ali tamo stvari nisu išle kako je želio. Vrlo brzo je dobio otkaz, nakon što se momčad našla na 14. mjestu ljestvice, iako je prije sezone potrošio gomilu novca na pojačanja.

Vialli je trenutno nezaposlen, iako se njegovo ime dovodilo u vezu sa nekoliko klubova, te radi kao sukomentator na talijanskoj televiziji. Viallijev učinak u Chelseau pokazuje da se radi o talentiranom treneru, no da li ima u sebi potencijal da postane uistinu veliki trener može pokazati samo ako se vrati trenerskom poslu.


Didier Deschamps je kao igrač osvojio sve moguće trofeje. Defanzivni veznjak, koji je bio standardan i u Juventusu i u reprezentaciji, igrao je svih devedeset minuta u rimskom finalu 1996. Od reprezentacije se oprostio 2000. godine, nakon što je sa Francuskom osvojio i svjetsko i europsko prvenstvo.

Francuz je trenersku karijeru započeo u Monacu, sa kojim je u sezoni 2002./2003. osvojio francuski kup, a godinu dana kasnije sa tim je klubom bio u finalu Lige prvaka, gdje su izgubili od Mourinhovog Porta. Deschamps je podnio ostavku krajem 2005. godine nakon neslaganja sa predsjednikom kluba, te se vratio u Juventus, ovog puta kao trener. Bilo je to 2006. godine, nakon što je Juventus izbačen u drugu ligu. Osvojio je Birra Moretti Cup i vratio Juventus u Serie A.

Nakon nekoliko sukoba sa čelnicima kluba podnio je ostavku, a trenutno je trener Olympique Marseillea, koji je trenutno na četvrtom mjestu francuskog prvenstva. Čini se kako je samo pitanje vremena kada će uslijediti poziv nekog od europskih velikana. Do tada, Marseille je sjajno mjesto na kojem se Deschamps može kvalitetno pripremati za povratak na sami vrh.


Antonio Conte je bio borbeni veznjak te momčadi Juventusa iz 1996. godine, a za mnoge je bio personifikacija igrača koji nikada ne odustaje. Sada 40-godišnjak počeo je trenersku karijeru kao trener Barija, kojega je iz Serie B uveo u Serie A. Ove sezone je uslijedio prelazak u Atalantu, no nije uspio popraviti stanje u momčadi koja je već krajem rujna izgledala kao brod koji tone. Iako je Atalanta u početku slovila kao momčad koja teško gubi utakmice, rezultati su bili loši i Conte je podnio ostavku u siječnju, ostavivši Atalantu na pretposljednjem mjestu ljestvice.

Contea u budućnosti vjerojatno čekaju bolji poslovi, a u posljednje je vrijeme bio povezivan i sa Juventusom, no pred njim je još puno učenja i stjecanja iskustva kako bismo vidjeli kakav je njegov pravi potencijal.


Ciro Ferrara je još jedan član momčadi iz '96. koji je dobio priliku raditi kao trener u Juventusu, iako ga nije dugo zadržao. Klupa Juventusa bila je prva za bivšeg igrača ovog kluba, iako je bio dio stručnog stožera reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2006. godine. 42-godišnjak je često bio kritiziran dok je bio trener Juventusa, posebno zbog nedostatka iskustva koje je bilo potrebno da bi od momčadi stvorio kompaktnu i uspješnu cjelinu.

Ipak, unatoč lošim rezultatima Juventusa pod njegovim vodstvom, bilo bi nepošteno Ferrarin trenerski potencijal suditi prema samo jednoj, i to nepotpunoj, sezoni. Treba uzeti u obzir činjenicu da je Juventus bio njegov prvi trenerski posao, te da ta pozicija sama po sebi nosi veliki pritisak pod kojim su se i puno iskusniji treneri osjećali neugodno.


Šampionska generacija iz 1996. godine tek treba ostaviti pravi trag u trenerskom svijetu, na način na koji se to od njih očekuje. Dok su za većinu rani uspjesi donijeli velika očekivanja u budućnosti, kasniji neuspjesi su pokazali koliko je trenerski posao težak i zahtjevan.